Dvojka 2

Meni moj deda Ljuban govori da je pametan čovek onaj koji zna da odvoji bitno od nebitnog.

Danas je u Beogradu neka utakmica. Nije večiti derbi, ali je nešto, čim se na glavnoj železničkoj stanici okupiše grupa mladih huligana. Klinci, od najviše, šesnaest godina, u air max patikama, šušavim trenerkama, ošišani do glave, urliču. "MI ŽENE KARAMO" Ili sam bar tako ja razumela i čula. A, oba moja Marka, koji su svojevremeno bili huligani, jedan Delija, drugi Grobar, mi se ne javljaju da proverim tu mantru. Nije kao da je važno. Gledala sam u taj cirkus koji se odigravao pred mojim očima. Bili su preko puta nas, onih koji čekaju prevoz i žmirkaju jer im smeta sunce, i njihovo urlikanje. Njihov vođa, glavni, možda je najstariji, ponaša se kao vođa čopora. Alfa. Pljuje, širi se, udara ostalima ćuške. Grči mi se želudac. Otići će da viču na neke, najverovatnije, potplaćene, i preko veze ubačene fudbalere, koji trče za loptom, sa pola snage, jer svi se čuvaju za nešto bolje, ili će da navijaju za onih nekoliko koji daju sve od sebe, a otići će tamo zbog sebe, da ih vide, da zapale baklju, da ih, daj Bože, je l', pritvore, da im majke, koje su bolesne, i primaju socijalno, i skupljale su mesecima za njihove patike, dolaze po njih, mole da ih puste, plaču, i kukaju. A, oni će da preziru svoje majke,jer su one nemoćne, ne mogu da im pruže sve što oni žele. Ne mogu, po njima, da im pruže ni ljubav, nisu uspele da zadrže njihove očeve da se ne propiju, i da ne potroše što zarade. A, ima i onih, čije će majke poslati svoje asistente, da ih pokupe, jer nisu stigle, i onda će te iste žene da ih smeste u neku bolju školu, negde daleko od lošeg uticaja, da se ugledaju na svog očuha, mada može i oca, koji je pravnik, ima mnogo novaca, i sa Đilasom je sedeo na ručku, pre nekoliko dana, jer su drugari iz klupe iz osnovne škole. Da, to su naša deca. Ne, to su njihovi roditelji.

Bilo mi je loše od svega toga, padalo mi je na pamet da će se potući, napraviti scenu. Ljudi su polako gubiti strpljenje, a onda je stigao prevoz. Ušla sam u svoju dvojku, u tu korpu duša i sudbina, i sela. Iza mene bio je dečak s majkom. Imao je jedva tri godine, i polo majicu sa prugicama. Majka mu je imala loše ofarbanu kosu, jeftinu odeću i nosila je kesu, providnu, u kojoj je bilo malo voća. Bila je mlada, ali je izgledala starija nego što jeste. Stali smo na semaforu kod zgrade Generalštaba.

-Majko, šta je ovo?- nije odgovorila. -Je li ovo ono od bombi?- glas mu je bio nevin i znatiželjan.

-Jeste, sine.- odgovorila je, ispuštajući vazduh, i premeštajući kesu iz ruke u ruku. Bila je umorna.

-Jesu nam bacili bombu, Aremikanci, mama? Jesu Amrekianci?- oteo mi se osmeh, jer je mali i slatko izgovara, sa pauzama, a opet pogrešno. Majka mu je bila ozbiljna. Razmišljala je o tome kako da plati kiriju, ili struju.

-Jesu, sine, Amerikanci.- ispravila ga je nežno.

-Ko je pobedio u ratu, mama?- ćutala je. Stao je tramvaj. Pošli su ka izlazu, on ispred nje, ona mu drži ruku na leđima, usmrevajući ga, da siđe dole. Bio je uporan- Ko je pobedio u ratu mama?- smrzla sam se, na trenutak. Čekali smo svi šta će da kaže.

-Oni.- izgovorila mu je tiho, dok ga je gurala napolje.

Posle toga, tramvaj je počeo da ubrzava. Proizvodio je onaj tup zvuk, meni su prolazile slike pred očima. Mek Donalds, ogromne reklame na Slaviji, veliki bilbordi, gomila automobila, čovek koji spava na klupi. Zatvorena pekara, zatvoren butik, još jedna zatvorena prodavnica u Beogradskoj, a onda Kafana Na ćošku, tramvaj je ubrzavao, a slike su se još više smenjivale, ljudi obučeni u skupo a jeftino, najveće klasne razlike, ljudi šetaju pse, ljudi nose kese za smeće, obučeni u pocepanu odeću, pijanci i deca, prolazimo pored Pravnog fakulteta, nema studenata, nedelja je. Stigla sam kod Vukovog spomenika, prošla je žena pored mene sa detetom, obrisala mu je nos, alergičan je na ambroziju, polen ili tako neko sranje. Šetala sam ka svojoj ulici, a sve što sam čula odzvanjalo je kad mi je rekla prvi put majka moje drugarice, pred neke izbore "Ovde narod više nema nadu, nema snagu da se pokrene, predali smo se, prvi put u istorji Srbije." I čula sam i glasove mojih površnih prijatelja kako govore da im se jebe za sve, da samo žele mnogo para, i čula sam glasove svojih prijatelja, kako su ljuti što ne možemo da pokrenemo svest, i zamišljala sam koliko bi bilo lepo da ljudi odvoje bitno od nebitnog. Da li bih ikad poslala sina u rat? Ne. Da li bih mu priznala da su drugi dobili rat? Ne znam! Ne mogu da sudim, ne mogu da rešim, ne mogu da pobedim, ne mogu da pomognem. Nisam pametan čovek, ja sam samo čovek. Sve na meni je čovek, ja se plašim, volim, smejem, i plačem.

Želim svima dobro, ne želim mlade huligane, želim srećne tinejdžere, koji uče, ili sede u parku, želim da ljudi ne jedu u Mekdonladsu, nego da kuvaju i hrane se zdravo, ne želim da raste broj obolelih od raka, nakon 99e, ne želim da pobedi zlo, želim da pobedi dobro, da niko ne razmišlja o tome da pozajmljuje odeću, cipele, telefon, ili kompjuter, ne želim da moramo da se stidimo odakle smo i ko smo. Ne želim da narod nema šta da jede i da ljudi spavaju po klupama, dok neki ljudi imaju više novaca nego što iko može fizički da potroši. Ne želim da mi se natura mišljenje civilizovane Evrope, koja deportuje rome u vagonima van njihovih gradova, i genetski modifikuje hranu, od koje oglednim pacovima raste tri oka, i degenerišu se geni. Ne želim da svi oko mene postanu samo produkt onog što gledaju na televiziji.

Želim zeleno, i čisto i zdravo i ljubav... Svima, uvek. 

Četka

Moj od skora omiljeni blog ima novi post, koji želim podeliti sa vama.

Na donjem Dorćolu ima jedna stara kuća, iza kuće ogromno dvorište, ali kada se udje unutra deluje da je mnogo veće zato jer je obraslo u visoku gustu trsku, pa se ne nazire gde je dvorištu kraj.

U toj kući ne živi niko.

Kroz kuću bez vrata i prozora se prođe u dubokim cipelama jer unutra ima kopriva i životinja o kojima u komšiluku nemaju pojma.

Usred tog trščanika sedi jedan starac duge bele kose i brade i bosih nogu. Ispred sebe ima jednu drvenu kutiju za cipele.

Samo on zna šta je u toj kutiji.

Samo on zna.

U kutiji životari jedna obična varoš. Sve se lepo vidi. Trg, sporedne i slepe ulice.

U kućama promiču uspavani ljudi-tragači koji posustaju.

U varoši ima jedna napuštena kuća i dvorište obraslo u trsku.

U trščaniku u samoj sredini sedi jedan mladić koji ima novu drvenu kutiju u kojoj se nalazi jedno selo.

U selu dvorište. Usred guste i vlažne trske stoji devojka raširenih ruku. Daleko pod njenim nogama je zaboravljeni grad. Kolena joj klecaju.  Devojka se mršti gladna ljubavi. Traži oslonac.

Starac duge bele kose i brade vidi u kutiji njenu glad za lepotom i dubokim dahom. Vidi glad koja nikada neće biti smirena, i vidi glad koja će izbledeti u vremenu. I vidi devojku koja to više neće biti.

Mladić ne vidi devojku, ali zna da je ona tu, i ona zna da je on tu.

Vetrovi duvaju i duvaju i duvaju. Duvaju kroz oker napukline.

Melodija što izlazi iz trske nije neobična, lepa je ili tugaljiva u vreme letnjih kiša.

Starac jednolično udara u goč, budi uspavane tragače.

Svi koji će se sresti  – ugledaće se u svoj čas. I otići će.

autor bloga je Filip Gajić (www.filipgajic.com)

Vremeplov

Mart mesec je, a juče je padao sneg.
Ja sam u starom stanu, koji više ne poznajem, i sa svojim psom pijemo vino, i slušamo Jazz radio.
On mi kaže da ne brinem, ali nisam dobro.

Majka me je povredila. Ali, šta je to s majkama i njihovim znalačkim otrovom u rečima kad najmanje treba? Je l' žene u porodilištu kad se porode, odvuku sa strane i daju te rečenice, i primere kako da ispadneš potpuno pogrešan? Ili to dolazi s tom velikom ljubavlju? Mislim da nema velike ljubavi koja ne boli. 
Ne znam zašto to tako treba da bude.

Mili, tako se zove moj pas, rekao je "Hajde da idemo u šetnju. Kaki mi se." I onda ja zalajao. Ustala sam odmah, jer zašto bih sedela u tom tuđem stanu.


Kiša ja taman pala, kao i noć. Nešto je zveckalo u džepu mog crnog kaputa. Zavukla sam ruku, napipala ključeve, tik tak (mislim da sam jedina koja ga još uvek gricka redovno, umesto Orbita) Ali bilo je tu još nešto.

Izvadila sam iz džepa svoj vremeplov i otišla u osnovnu školu. Ali, nekako sam prvo završila gde sam i počela.
Dugo sam gledala u spomenik Konja, propetog na zadnje noge. Ogroman, crn i jak.
Ponosan.
Zastrašujući, i predivan.
"Zašto sam tebi dovodila sve moje momke? Šta je to što ti i ja imamo?"
Nije mi ništa odgovorio. Samo je stajao tamo.

Pustio mi je mene i B., kako sedimo na stepenicama, za Božić, pravoslavni, ja njemu u krilu, po najvećoj zimi, i ne osećamo da je hladno. Jer smo tako zaljubljeni.


Hvala.


Produžila sam dalje. U ruci mi je bio cvet trešnje... Procvetale su, uprkos hladnoći i otkinula sam grančicu.
Milisav je šetao pored mene.
Bio je strpljiv i dobar.
Prošla sam kroz svoje školsko dvorište. Gledala u trpezariju kroz prozor. Kako je mala, a nekad je bila velika. Videla sam svoje drugare iz osnovne, i mene, kako sam smešna, i mala. I slatka mi je frizura. Gledala hol. Gde sam ja u njemu? Eno, imam neki žut duks, i patike sa pijace, jer nismo imali, al ne mi, kao moji, nego niko, baš. A i stopala brzo rastu kad imaš toliko godina. Pogledala me je, i ja sam se nasmešila i pozvala je rukom. Bila je zbunjena, i dotrčala je. Gledala me s nadom, kako treba da joj kažem nešto da ne bude tako tužna, beskrajno tužna. Od kako zna za sebe, sa bolom, koji ne može da objasni, i koji ne zna kako da ugasi. Za nezasitom željom za ljubavi, ali pre svega za željom da je da nekom ko će da je ceni. A, tako je mala, i tako me gleda.
 

"Slušaj učiteljicu jer će te ona naučiti najviše, više nego što će iko ikada. Ne samo da čitaš i pišeš, naučiće te da budeš ono što si sad. Upisaćeš gimnaziju, i biće ti grozno, imaćeš prijatelje, i gubićeš prijatelje, naučićeš iz bola, grešaka, svojih i tuđih. Praštaćeš, neće ti biti važno. Ali, najbitnije, otići ćeš odavde, bićeš odrasla devojka, živećeš sama u svom stanu, dobro, ne sama. Živećeš sa jednim totalnim ludakom kog ćeš upoznati za par godina u gimnaziji. Volećeš svom snagom, kao nikad u životu, jednog momka, a svi ostali će voleti tebe. Onda ćeš kasnije, na fakultetu ponovo da ga sretneš, i on će da ti prizna kako je samo tebe voleo, kako je patio i kako si ti jedina osoba prema kojoj je osetio bilo kakvu emociju. Ti nećeš osetiti ništa. Biće to neki prošli život, ali će se dogoditi struja među vama, na jednoj žurci. Tvoj je izbor da li ćeš za razliku od mene, da je iskoristiš. Ja nisam. Jako ti je bitna umetnost, i stvaranje. Nećeš moći da živiš sa sobom da se ne baviš ovim. Ljudi koji će da te nauče poput učiteljice, ali nikad više od učiteljice su profesor, Filip i Jovan. Volećeš ulice Krušedolsku, 27.Marta, i Molerovu. Volećeš jako i bićeš voljena, radićeš ono što je uvek trebalo da radiš. Prijatelji koje si stekla će ti postati porodica, i nikada više nećeš biti sama, i tužna.

Mali princ te voli, videćeš.


Zagrlila sam malu Vanju i otišla sa tog mesta. Moj pas je gledao za njom, a ona je ušla u školu, i uhvatila za ruku Saru. Eh, sad, zaboravih da joj kažem za Saru.

Prešetala sam sa svojim psetancetom po trgu, sva u crnom, mirisajući grančicu trešnje, i šetajući najlepšeg psa na svetu. Ušla sam u stan, pas je bio prljav, i imao je u ustima neku odvratnu kosku koju je našao.
Pokušala sam da mu je uzmem. Ali, režao je na mene, i nije hteo da je pusti.
Nije mogao.
Na kraju je pustio.
I ja sam je bacila kroz prozor.
Pustila sam i ja...
Obećavam.

"Ne odugovlači toliko, to je nesnosno. Rešio si da odeš. Idi.
Jer nije htela da je mali princ vidi kako plače. Bila je to veoma gorda ruža.."